27. ožujka, Svjetski dan kazališta

Svjetski dan kazališta 27. ožujka obilježava se svake godine u kazalištima širom svijeta. Akcija je to koju je pokrenuo ITI - Internacionalni teatarski institut, međunarodna UNESCO-va udruga osnovana s ciljem povezivanja kazališnih ljudi te lakšeg protoka informacija. Običaj je da se toga dana, prije predstave pročitaju poruke istaknutih kazališnih umjetnika. Ove je godine međunarodnu poruku, koja će se čitati u cijelom svijetu, sastavila dramatičarka, glumica, redateljica i teoretičarka iz Ugande Dr. Jessica Kaahwa, a hrvatsku akademski glumac Krunoslav Šarić.

Svjetska poruka

Slučaj za kazalište u službi čovječanstvu
Jessica A. Kaahwa, Uganda
Današnje je okupljanje istinski odraz ogromnog potencijala kazališta za mobiliziranje zajednica i premošćivanje onoga što nas razdvaja.
Jeste li ikada pomislili kako bi kazalište moglo biti jedno moćno oruđe za mir i pomirenje? I dok nacije troše kolosalne sume novaca na misije za održavanje mira u područjima nasilnih sukoba diljem svijeta, malo je pažnje posvećeno kazalištu kao jednoj direktnoj alternativi za transformaciju sukoba i upravljanje sukobima. Kako mogu građani majke zemlje postići univerzalni mir kada instrumenti koji se koriste dolaze od izvanjskih i očito represivnih snaga?
Kazalište suptilno prožima ljudsku dušu koju stežu strah i sumnje, tako što mijenja sliku o samome sebi – i otvara jedan svijet alternativa za pojedince, a time i zajednicu. Ono može dati smisao dnevnim stvarnostima, i u isto vrijeme osujetiti nesigurnu budućnost. Ono se može uključiti u politiku situacije nekog naroda na jednostavne direktne načine. Zbog toga što je inkluzivno, kazalište može predstavljati jedno iskustvo koje je u stanju transcendirati ranija pogrešna shvaćanja.
Osim toga, kazalište je dokazano sredstvo zagovaranja i promicanja ideja koje mi kolektivno štujemo i spremni smo se boriti za njih kada ih se oskvrnjuje.
Kako bismo se pripremili za mirnu budućnost, moramo krenuti s upotrebom mirnih sredstava koja teže prema razumijevanju, poštivanju i prepoznavanju doprinosa svakog ljudskog bića u tom poslu oko savladavanja mira. Kazalište je taj univerzalni jezik uz pomoć kojeg možemo slati poruke mira i pomirenja.
Aktivnim uključivanjem sudionika kazalište može privući mnogo duša kako bi se dekonstruirala prethodno držana shvaćanja. Na taj način, ono pruža pojedincu priliku novog rođenja kako bi mogao donositi odabire temeljene na ponovo otkrivenom znanju i stvarnosti. Da bi kazalište napredovalo između drugih umjetničkih formi, moramo učiniti hrabri korak naprijed tako da ga unesemo u svakodnevni život, baveći se s kritičnim problemima sukoba i mira.
U svojem provođenju društvenih promjena i reformacija zajednica, kazalište već postoji u područjima razdiranim ratom i unutar populacija koje pate od kroničnog siromaštva ili bolesti. Sve je veći broj priča o uspjesima kada je kazalištu pošlo za rukom mobilizirati javnost da izgradi svijest i pomogne žrtvama s poslijeratnim traumama. Kulturne platforme, kao što je „Međunarodni kazališni institut,“ kojemu je cilj „konsolidiranje mira i prijateljstvo među ljudima,“ već se provode.
Stoga je travestija šutjeti u vremenima kao što su naša, u znanju o moći kazališta, i dopustiti da vladari oružja i ispaljivači bombi budu oni koji održavaju mir u naše svijetu. Kako mogu oruđa alijenacije ikako imati i funkciju instrumenata mira i pomirenja?
Pozivam vas na ovaj Svjetski dan kazališta da promislite o toj perspektivi i uzmete u obzir kazalište kao univerzalno oruđe za dijalog, društvene promjene i reforme. I dok Ujedinjeni narodi troše kolosalne sume novaca na misije održavanja mira diljem svijeta kroz upotrebu oružja, kazalište je spontana, ljudska, jeftinija i daleko moćnija alternativa.
Iako kazalište ne mora biti jedini odgovor za donošenje mira, ono bi svakako trebalo biti uvedeno kao učinkovito oruđe u misijama održavanja mira.

Hrvatska poruka
Krunoslav Šarić, akademski glumac
Vjerojatno se potreba da nešto prikazuju kod jednih javila u isto vrijeme kad i potreba kod drugih da to gledaju. I kroz kakve god promjene je ljudsko društvo prolazilo ta uzajamna potreba nije prestajala. Umjetnici (pisci, redatelji, glumci) uvijek su reagirali na sve što je činilo ljudski život. Dakle, kazalište je nudilo svoje priče o životu i smrti, o ljubavi, o časti, o zloći, o dobroti, o slobodi. A publika je željela biti svjedokom tih priča. Jer, koliko god se činilo da su te priče bunt ili pohvala umjetnika ozračju u kojem se živi, one postaju kazalište tek kad ih publika provjeri. I kada mi na sceni uvjerimo vas u gledalištu da mislimo isto, dobije se ljepota naše povezanosti. A kada završe glumačke parade, i fantastično otpjevane arije, i izvrsno otplesane baletne priče, ja znam da smo ta tri sata u kazalištu i mi i vi bili netko drugi, usudio bih se reći bolji ljudi. Uz to, nama na sceni je možda najljepše saznanje da je svako umjetničko postignuće mali, ali značajan korak u kazališnoj vječnosti.