Bista Silvija Bombardellija kao spomen na velikana splitskog teatra

U foyeru splitskog Hrvatskog narodnog kazališta u subotu 18. svibnja s početkom u 20 sati bit će svečano otkrivena bista maestra Silvija Bombardellija, skladatelja, dirigenta, te dugogodišnjeg intendanta splitskog teatra. Bista velikana nacionalnog i splitskog kazališta djelo je akademskog kipara Frane Šituma, a izrađena je pod pokroviteljstvom Rotary Cluba Split. Bistu će otkriti intendant HNK Split Tonći Bilić, a uvodno slovo održat će profesor Tonći Šitin.

Trajni spomen na Silvija Bombardellija stajat će tako u prostoru kazališnog zdanja u kojem su dosad postavljene biste osoba čije je životno djelo postalo temeljem kulture grada i splitskog teatra: Marka Marulića, Gaje Bulata, Ive Tijardovića, Josipa Hatzea, Ane Roje, Borisa Dvornika, Zdravke Krstulović i Josipa Gende.

Maestro Bombardelli rođen je u Splitu 1916, a preminuo u Zagrebu 2002. Nakon početnog glazbenog obrazovanja u rodnom gradu glazbeni je studij nastavio u muzičkoj školi Stanković u Beogradu, gdje je istovremeno studirao pravo. Nakon studija postaje nastavnik u muzičkoj školi Stanković i violinist u orkestru Radio Beograda. Od 1939 – 41 dirigent je Opere novosadskog Srpskog narodnog pozorišta. U narodnooslobodilačku borbu odlazi 1942. Po oslobođenju zemlje posvećuje se obnovi i uzdizanju glazbenog života Dalmacije, obavljajući brojne važne funkcije. Od 1945 – 1948 direktor je i dirigent splitske Opere. U Zagrebu boravi od 1949 – 1953. djelujući kao dirigent Državnog simfonijskog orkestra i predavač na Muzičkoj akademiji, da bi se u Split vratio 1953. kao intendant Kazališta što ostaje do 1958. Dirigent u splitskom teatru je od 1953 – 1967, direktor Opere od 1966 – 1967, a predsjednik Splitske filharmonije od 1953 – 1962, a radi i kao profesor na Pedagoškoj akademiji. Dao je poticaj osnivanju festivala Splitske ljetne igre, današnjeg Splitskog ljeta, čiji je kasnije bio i direktor. Kao dirigent, osim u Jugoslaviji, nastupao je u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj i Norveškoj. Bavio se i publicistikom. Njegov skladateljski opus obuhvaća programatska simfonijska djela, balete, opere, scensku glazbu, kantate, zborove, solo-pjesme. U početku se stilski priklanja ekspresionizmu i konstruktivizmu bečke atonalne škole, radikalno modernim europskim glazbenim strujama, da bi nakon 1940. prešao na jednostavniji, realistički način, pridavajući sve značajniju ulogu tekstu. U poratnom periodu obrađuje, pretežno u lirskim tonovima, dojmove iz rata (balet Grob u žitu, Legenda o borcu Radoju za klavirski kvintet, Simfonija, upotrebljavajući sve smionija sredstva, ponekad i poseban dekafonički niz. Prvenstveno ga nadahnjuju tekstovi antimilitarističkog i humanitarnog sadržaja, povremeno nalazeći poticaje u folkloru, poglavito onog Dalmatinske Zagore (kao u operi Bakonja, te u zborovima). Za svoj je rad višestruko je odlikovan i nagrađivan.