Bog, prijatelju!

Ima li veće radosti nego kad se susretnu glumac i riječ? I kad se prepoznaju.

Jedno od lica koje je Čedo igrao, a koje se zasigurno najsnažnije ugradilo u njega samog i odredilo ga i kao glumca i kao čovjeka, jest Hamlet. Na pitanje, „što to čitate, kneže?“, Hamlet odgovara: „Riječi, riječi, riječi“!

Ako igdje na ovom svijetu kojeg smo izgradili i u kojem danas svi mi živimo, još uopće vrijedi ona poslovica da se ljudi drže za riječ, onda ona u glumačkom pozivu vrijedi uvijek. Jer glumci se vežu za riječ. Od riječi glumci žive, zbog njih postoje, od njih stvaraju, kroz njih se prepoznaju…

A onda dođu trenuci poput ovog, kad se čini da bi trebalo zašutjeti. Šutjeti i osluškivati. Pa pokušati čuti što nam to sam život govori o nama samima. Čedo je otišao u trenutku kada svijet na svoj način, nadasve ljudski, i dostojanstveno i manje dostojanstveno, slavi jedno rođenje. Ili barem misli da ga slavi. Takav trenutak nas svede na našu pravu mjeru. Mjeru u kojoj spoznamo da nam je suvišno baš sve što smo tokom života napabirčili i da nam svi naši socijalni statusi, svi naši uspjesi, sva naša znanja i sposobnosti ne mogu odgovoriti na pitanje: Zašto, Bože? Nemamo riječi, nemamo odgovora. Ostaje nam samo grijati nadu i tražiti neko zrno vjere u to da sve ovo ipak ima nekog smisla.

Što je sve Čedo proživio i što sve naučio u ovoj posljednjoj godini u kojoj se borio s bolešću ne znamo, ali možda možemo pokušati naslutiti. Vjerojatno je najviše naučio o sebi samom. I o tome koliko duboko može zaroniti i koliko visoko poletjeti. Vjerojatno je dotakao i spoznao onu istinu o kojoj Sida Košutić u jednoj svojoj pjesmi kaže: “Ja ničeg nemam, do ruku praznih“. Jer jedina istinska pozicija čovjeka jesu baš te prazne ruke. U ovih godinu dana Čedu sam uistinu tako doživljavao. Kao čovjeka praznih, čistih, neopterećenih svim našim popudbinama, ali otvorenih ruku koje su spremne primiti i prihvatiti sve ono što mu daje Onaj koji ispisuje naše živote.

Vjerujem da se Čedo vraća iskonu. Vjerujem da se vraća onom početku u kojem bijaše Riječ. Vjerujem da tamo negdje neće poput Hamleta čitati, već će piti sa samog izvora te Riječi. Znam da je i on u to vjerovao. Ima li veće radosti nego kad se susretnu glumac i riječ!? Bit će to divan susret. Vjerujem da će se Čedo radovati. A i Riječ s njime…

Bog, prijatelju, vidimo se.

Trpimir Jurkić, 28. prosinca 2011