Dan i nagrade Hrvatskog narodnog kazališta Split

U povodu Dana Hrvatskog narodnog kazališta Split dodijeljene su i tradicionalne bijenalne Nagrade HNK Split. Nagrada Ivo Tijardović posthumno je dodijeljena Anti Čedi Martiniću, nagradu Ante Marušić dobio je Domagoj Dorotić, nagradu Marko Fotez Ksenija Prohaska, nagradu koja nosi ime Ane Roje dobio je Artem Zhusov, a Vesna Režić dobila je nagradu Rudolf Bunk.

Dan Hrvatskog narodnog kazališta Split slavi se od 2002. u spomen na 6. svibnja 1893. kada je svečano otvoreno zdanje Obćinskog kazališta, današnja zgrada HNK Split. Nagrade se, u sklopu obilježavanja Dana dodjeljuju bijenalno, a nose imena velikih umjetnika iz splitske kazališne povijesti. Tako nagrada za najbolje umjetničko ostvarenje u bilo kojem kazališnom žanru i svekoliki rad i doprinos u HNK Split nosi ime Ive Tijardovića; nagrada za najbolje umjetničko ostvarenje u Operi HNK Split ime Ante Marušića; nagrada Marko Fotez dodijeljuje se za najbolje umjetničko ostvarenje u Drami HNK Split, imenom Ane Roje nazvana je nagrada za najbolje umjetničko ostvarenje u Baletu HNK Split, dok se nagrada Rudolf Bunk dodijeljuje za najbolju kostimografiju, scenografiju, oblikovanje svjetla i dizajn u HNK Split u protekle dvije kazališne sezone.

O nagradama je odlučivalo sedmeročlano Stručno povjerenstvo, koje je radilo u sastavu: Goran Golovko, redatelj i izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu; Suzana Kačić, Bartulović, profesorica iz Splita; Bruno Kuzmanić, umirovljenik iz Splita, predsjednik Povjerenstva; Mirjana Marovević, urednica kulture Hrvatskog radija Radio Splita; Ivica Čikeš , v.d. ravnatelja Opere HNK Split; Almira Osmanović, v.d ravnateljice baleta HNK Split i Nenad Srdelić, v.d. ravnatelja Drame HNK Split.

Nagrade su dobili:

Nagradu «Ivo Tijardović» za umjetnička ostvarenja i dugogodišnji umjetnički rad i svekoliki doprinos Hrvatskom narodnom kazalištu Split, stručno povjerenstvo posthumno je dodijelilo dramskom umjetniku, glumcu Anti Čedi Martiniću.

Obrazloženje:

“Kako je čovjek divno stvorenje! – kaže Hamlet. – Kako je plemenit njegov um! Kako su neograničene njegove sposobnosti! Kako je svojim likom i svojim pokretima izrazit i divan! Po svojim djelima nalikuje na anđela, a po znanju – na božanstvo. Ljepota svijeta! Kruna stvaranja!”. Ante Čedo Martinić upravo se ulogom Hamleta u režiji dr. Vlatka Perkovića 1994. na pozornici splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta uspostavio kao neosporni, vrhunski dramski umjetnik.

Na scenu svojega matičnog kazališta prvi put izlazi kao Rodrigo, ugledni Mlečanin u Shakespeareovu Otellu, u režiji Ljubiše Georgijevskoga 1983. U dvadeset i osam teatarskih sezona, Ante Čedo Martinić na kazališnoj je pozornici ostvario sedamdeset i dvije uloge, a oblikovao je i 17 filmskih te televizijskih glumačkih kreacija. Široj je javnosti uglavnom nepoznato da je na proslavi utemeljenja Hrvatskoga kazališta West California igrao ulogu Bega Pintorovića u Ogrizovićevoj Hasanaginici, tijekom svojega boravka u SAD-u, potkraj osamdesetih. Već u prvim sezonama rada na splitskoj pozornici iz Čede izviru mnogi talenti, sposobnost da podjednakom snagom i tankoćutnošću pred publiku donese uloge i iz klasične i iz suvremene dramske literature. Već je u tim prvim sezonama ponudio dubinu i kompleksnost u kreacijama i za dramsko i za glazbeno kazalište.

Njegov umjetnički put objedinjuje pluralitet medija, žanrova, vrsta i estetika, kroz koje se otiskuje baš onako kao što univerzalna poezija rastvara mnogoznačnost ovoga svijeta kojeg nastanjujemo. Iz suvremene hrvatske dramske literature unutar njegovoga umjetničkog opusa upisani su takorekuć svi: Ivor Martinić, Lada Kaštelan, Mate Matišić, Vladimir Stojsavljević, Renato Baretić, Elvis Bošnjak, Jurica Pavičić, Pavo Marinković, Slobodan Novak, Ivo Brešan…

Iz samih vrhunaca baštine hrvatske kazališne umjetnosti kreirao je iz Tijardovića, Begovića, Uvodića, Krleže, Kljakovića, Nenadića, Vojnovića, Ogrizovića, Držića…

Svjetska baština pronašla ga je kroz Euripida, Shakespearea, Gogolja, Gorkog, Strindberga, Straussa, Feydeaua, Bulgakova, Brechta, Webstera, Goldonija, Molierea, Karola Woytilu, Dostojevskoga, Offenbacha, Wildea, Čehova, Girardouxa, Rostanda…

Reprezentativni suvremeni američki i europski autori koji su o 20. stoljeću progovarali kroz njega bili su Tom Stoppard, Marquerite Duras, Koltes, Hristo Bojčev, Galceran, Bartlett, Molnar, Dorfan i Kushner, Buchner, Cooney….

A kad je riječ o ulogama… Kada razgovaramo o njegovim ulogama - fini smiješak i sva je radost u očima dok nabrajamo: a Čedo kao grof Orlofsky u Šišmišu; Čedo kao Hamlet; Čedo kao Leone Glembay, a Čedo kao Marko u Bez trećega, Čedo kao Don Juan, Čedo kao Antonio u Oluji, Čedo kao Lešandro Panpan u Akvarelu, Čedo kao Šjor Bepo Pegula u Maloj Floramye, Čedo kao Cleante u Tartuffeu, Čedo kao Maro u Dundu Maroju… Sjećanja poslije prebiremo u tišini, jer je tu bila riječ o najljepšoj i najprolaznijoj umjetnosti.

Snažan osjećaj odgovornosti prema umjetnosti, prema kolegama i prema publici; sposobnost da istodobno bude objektivan, ali i uzbudljivo subjektivan; intenzivnih osjećaja koji su potcrtavali njega kao čovjeka od uvjerenja - estetskih, moralnih, socijalnih, političkih i metafizičkih - ; njegova živa osobnost koja se iskazivala tijekom glumačke i upraviteljske karijere; njegova jedinstvena osobina da smatra kako mu je dužnost razumjeti a ne suditi; mogućnost da slijedi promjene kazališne estetike ne gubeći iz vida kriterije koje su mu odavna uspostavila remek-djela kazališne umjetnosti; blagost, strpljivost i skromnost koja ne odriče snagu; snažna težnja ka boljitku i budućnosti njegova kazališta, suprotstavljanje eroziji teatarskih ideala; intenzivna potraga za izgubljenim uporištima vrijednosti Zapadne civilizacije, potraga za duhovnosti, za ljepotom, za mudrošću – tek su poneki od mnogih razloga po kojima je njegova dobrota, sposobnost i blagonaklonost učinila da bude sve što čovjek može biti: da bude i poštovan i voljen.

“Budite dobri, nemojte se svađati. Sve vas volim.”, kaže nam naš Čedo, naš ravnatelj, 23. studenoga 2011. na maloj Sceni 55. Bili smo izvan sebe, a to je bila njegova posljednja večernja kazališna proba.

Blistav je sjaj tih njegovih jednostavnih riječi i vrijedi po njima živjeti. Budimo dobri, nemojmo se svađati. Jer, bili smo snažno voljeni.

Nagradu «Ante Marušić» za najbolje umjetničko ostvarenje u Operi HNK Split u sezoni 2010./11. i 2011/12. stručno povjerenstvo dodijelilo je opernom prvaku Domagoju Dorotiću.

Obrazloženje:

Domagoj Dorotić diplomirao je 2008. solo pjevanje u klasi profesorice Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Za vrijeme studija s uspjehom je sudjelovao na mnogim natjecanjima; osvojio je drugu nagradu na Regionalnom natjecanju u Rijeci 2005. te prvu na Državnom natjecanju u Dubrovniku 2007. Na natjecanju u sklopu 17. međunarodne ljetne akademije Prague-Wiena-Budapest osvojio je nagradu za jednu od najboljih interpretacija, a na ljetnom seminaru Schloss Laubachu 2008. dobio je prvu nagradu žirija. Dobitnike je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu u u akademskoj godini 2007.-2008. za ulogu Rinuccija u Puccinijevoj operi Gianni Schicchi te Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Maxa u operi Crux dissimulata, Srećka Bradića, u režiji Krešimira Dolenčića te ulogu Fentona u operi Falstaff Giuseppea Verdija, u režiji Arnauda Bernarda.

Pored nagrađenih, od većih je uloga tumačio Eneja u operi Didona i Enej Henryja Purcella, Nemorina u Ljubavnom napitku Gaetana Donizettija, Pruniera u Lastavici Giacoma Puccinija, Pjevača tenora u Građaninu plemiću i Andreja u operi Mazepa Petra Iljiča Čajkovskog. Kao koncertni pjevač istaknuo se u nastupima uz Simfonijski orkestar te Zbor Hrvatske radiotelevizije.

Domagoj Dorotić, jedan od najboljih tenora mlađe generacije u Hrvatskoj. Trenutno je solist zagrebačke opere, te stalni gost Opere HNK u Splitu. Kroz posljednje dvije kazališne sezone se istakao nastupima i ulogama: Macduff u Verdijevom Macbethu, Juranić u Zajčevom Zrinjskom a posebice ulogom Adela u operi Adel i Mara, Josipa Hatzea. Posljednja uloga pokazala je svu raskoš Dorotićevog spinto tenora te izrazito upečatljivu scensku pojavu te je sa velikim uspjehom kreirao jednu od najtežih tenorskih uloga hrvatskog opernog repertoara. Zbog značajnog doprinosa u realizaciji opernog repertoara HNK Split za sezonu 2010./2011. te sezonu 2011./2012,. te posebice za ulogu Adela u operi Adel i Mara, mišljenja smo da Domagoj Dorotić apsolutno zaslužuje nagradu Ante Marušić koju dodjeljuje HNK Split.

Nagradu «Marko Fotez» za najbolje umjetničko ostvarenje u Drami Hrvatskog narodnog kazališta Split, u sezoni 2010/11. i 2011./12. stručno povjerenstvo dodijelilo je dramskoj umjetnici, glumici Kseniji Prohaska.

Obrazloženje:

U kazališnim sezonama 2010. /2011. te 2011./2012. dramska prvakinja splitskoga Hrvatskoga narodnog kazališta ostvaruje četiri uloge u produkciji Drame HNK Split. Riječ je o ulozi Varje u Kaćušama Davora Špišića, a u režiji Marice Grgurinović; potom, riječ je o kreaciji Marthe u Albeejevoj Tko se boji Virginije Woolf u režiji Vlatke Vorkapić; potom, riječ je o ulozi Dorine u Tartuffeeriji Sanje Ivić, a u režiji Gorana Golovka; te napokon, o glumačkoj kreaciji u predstavi Malobrojni su mi dovoljni u režiji Jean Michela Bruyerea i koprodukciji s LFKs Marseille, prikazanoj na 57. Splitskom ljetu. Upravo u ovoj sezoni dramska umjetnica Ksenija Prohaska slavi i svoj prvi veliki glumački jubilej: 35 godina umjetničkoga djelovanja na kazališnim pozornicama.

U čemu je tajna nezaboravnih scenskih likova koje kreira Ksenija Prohaska? To je gluma puna majstorstva, elegantna i vješta, vođena umjetničkom vladarskom gestom kojom oduvijek i zauvijek odbacuje površnost scenske koketerije, jedinstvenost stilizacija, neoboriv i neosporiv sustav scenske logike lika. Posvećenica i sljedbenica Radosti - jedine istine od koje je satkana igra; igra doživljena, promišljena i proslijeđena kao ključni manifest élan vitala. Svoje filigransko dramsko lice pomno uranja u atmosferu kao u kakav čarobni plašt; rađa i njeguje svoja dramska lica s takvim znanjem o ljudskim emocijama, da njezina uloga ustvari postaje most kojim stiže do gledatelja te zajedno s njim oblikuje fantastičnu inačicu života - jedan zapanjujuće uvjerljiv paralelni svijet koji uistinu i neminovno postaje trajni, bitni dio našega iskustva.

Spoj vulkanskog, eruptivnog talenta, impregniranog neprestanim i gotovo fanatičnim radom. Apsolutna moć umjetničke interpretacije. Molim gospodina Luku Brčića, dožupana Splitskodalmatinske županije da uruči nagradu.

Nagradu «Ana Roje» za umjetnička ostvarenja u Baletu, za sezonu 2010/11. i 2011/12 stručno povjerenstvo dodijelilo je prvaku Baleta HNK Split, gospodinu Artemu Zhusovu.

Obrazloženje:

Još od jeseni 2005. kada je splitska publika imala priliku pratiti pojavu novog mladog ukrajinskog plesača Artema Zhusova, bilo je nadanja da bi Split mogao dobiti vrlo zanimljivu plesačku osobnost. Da je riječ o plesaču besprijekornih fizičkih dispozicija i tehničke spremnosti to se vidjelo odmah. No, ostajalo je ipak pitanje koji su njegovi plesački afiniteti te hoće li se uopće u Splitu zadržati dovoljno dugo da ispratimo barem dio njegove karijere. No, Zhusov nije dugo čekao da pokaže što zna i može. Netom se školovavši za baletnog plesača na Kievskoj državnoj koreografskoj školi (2005), on se s nesvakidošnjom dozom sigurnosti za plesača na početku baletne karijere, već u Labuđem jezeru P. I. Čajkovskoga (veljača 2006) vrlo dojmljivo predstavlja ulogom Princa Siegfrieda da bi na Splitskom ljetu iste godine ponio i jednu od glavnih uloga u Rami Be'erovom Magnumu, djelu koje je pokazalo da je Zhusov podjednako suveren i u zahtjevima koje pred plesače postavlja suvremeni plesni izričaj.

Slijedile su godine Zhusovljevog punog angažmana u kojima on naizmjenice i podjedanko uspješno nosi solističke uloge i klasičnog i suvremenog baleta, a u pojedinim djelima istovremeno realizira i cijeli niz različitih uloga. Posljednje dvije sezone splitskog HNK Zhusov je obilježio novim vrsnim kreacijama u Adamovoj Giselle (2010), u baletu Napoli (2011), u Theodorakisovom Grku Zorbi (2011), te u Trnoružici (2012) P. I. Čajkovskoga.

Prateći ga na pozornici i kao ratnika (Solor u Bajaderi) i kao pisca (John u Grku Zorbi) i kao princa (Albrecht u Giselle; Desire u Trnoružici), treba konačno priznati da HNK Split doista ima pravog baletnog princa (koji je od prošle godine i hrvatski državljanin) i da to Zhusov sve suverenije potvrđuje svakom novom ulogom. Jer, riječ je o plesaču laganih i prozračnih linija, besprijekornog skoka, partnerski uigranog i pouzdanog, no nadasve plesača koji s takvom lakoćom baletu daje dimenziju eteričnog i astralnog. Zhusov pripada onim baletnim umjetnicima kojima je sve tehničko, vještinsko ili virtuozno tek podrazumijevajuća pretpostavka za posve osobenu i instančanu ekspresiju lika kojega donosi na pozornicu.

Nagradu "Rudolf Bunk" za najbolja umjetničko ostvarenja u scenografiji u sezoni 2010/11. i 2011/12. stručno povjerenstvo dodijelilo je Vesni Režić.

Obrazloženje:

Nizu od preko 60 scenografija koje je od 1999. do danas potpisala, Vesna Režić je ove sezone pribrojila još tri u Hrvatskom narodnom kazalištu Split. Likovno osmislivši scenski prostor za tako raznorodne predstave kao što su komorna crna komedija Kaćuše, opereta Šišmiš i balet Trnoružica, Vesna je potvrdila ono što je kazališnoj publici u Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci, Osijeku, Zadru, Velikoj Gorici, Varaždinu, Puli, Subotici, a ponajviše u njenom rodnom Splitu odavno jasno: riječ je o kazališnoj umjetnici koja se, u maniri najboljih majstora svog zanata, može i zna podrediti kreativnim zahtjevima redatelja, gradeći na pozornici likovno dojmljiv svijet u kojem će se odvijati iluzija teatra. U crnoj komediji Kaćuše Davora Špišića Vesna Režić je uspjela potpuno razigrati skučeni prostor komorne Scene 55. Upotrebom starih rekvizita i kulisa stvorila je svojevrsno postapokaliptično smetlište naše civilizacije, a autoironičnost korištenja kazališnog „otpada“ kao građevnog materijala bila je u odličnom dosluhu sa specifičnim Špišićevim humorom. Sasvim drukčiju vrstu zadatka Vesna Režić je, ponovno s uspjehom, riješila scenografijom operete Šišmiš, na velikoj pozornici i s velikim brojem učesnika na sceni. U tri međusobno likovno sasvim različita čina scenografkinja je, u duhu osnovne ideje redatelja, Straussovom razigranom i dekadentnom Beču druge polovine devetnaestog stoljeća duhovito dodala i prepoznatljive obrise vremenski i prostorno nama mnogo bližeg nouveau riche svijeta. I konačno, u Trnoružici Vesna Režić dala nam je sve ono što i očekujemo od klasične inscenacije jedne baletne bajke. Romantičnost, eteričnost i snovitost glazbe Čajkovskog i plesa protagonista našle su svoj idealni likovni okvir u jednostavnim sredstvima realiziranoj, ali učinkovitoj i dojmljivoj scenografiji.