Jasna Ančić i Tihana Lazović u Lorkinom Domu Bernarde Albe

Dom Bernarde Albe, drama Federica Garcíe Lorke u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Zadar gostovat će na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split u ponedjeljak 1. veljače. Lorcinu dramu o seksualnoj, emocionalnoj i egzistencijalnoj zapretenosti žena zatočenih strogim kulturnim i društvenim tabuima u nepodnošljivoj patrijarhalnoj sredini režirao je Dražen Ferenčina, a naslovnu ulogu udovice Bernarde tumači Jasna Ančić, a uloge njezinih kćeri Tihana Lazović, Žana Bumber, Anđela Ćurković-Petković, Helena Kalinić, Mia Zara Burčul, Lucija Matković i Sanja Petrovski. Izvedba na sceni HNK Split započinje u 19:30.

Radnja predstave događa se u Andaluziji polovinom 19. stoljeća. Žalovanje za preminulim suprugom u kući udovice Bernarde prema tradiciji traje osam godina. Za to vrijeme ona potpuno kontrolira svojih pet neudanih kćeri u dobi između 20 i 39 godina, zabranjujući im bilo kakve veze i odnose izvan kuće. U kući vlada ljubomora i nadmetanje između sestara, najvećim dijelom zbog najstarije sestre Angustias zaručene za Pepea el Romana, jedinog muškog lika oko kojeg se stvara cijeli dramski zaplet a koji se niti u jednome trenutku ne pojavljuje na pozornici. Predstava je na sceni zadarskog teatra premijerno izvedena 7. prosinca prošle godine, a posebnu pažnju izazvala je pojava mlade zadarske glumice Tihane Lazović koju je zapažena uloga u nagrađivanom filmu Zvizdan lansirala kao novu nadu europske kinematografije.

Drama Dom Bernarde Albe , napisana 1936. godine, klasično je djelo o represiji i napetosti u obitelji bez muškaraca u sredini u kojoj su životi žena određeni strogim kulturnim i društvenim tabuima. Uz Krvave svatove to je najpoznatija drama pjesnika i dramatičara Federica Garcíe Lorce, jedne od najznačajnijih, ali i najtragičnijih figura španjolske umjetnosti 20. stoljeća. Smaknuo ga je 1936. streljački vod Francovih fašista kao jednu od prvih i najslavnijih žrtava španjolskog građanskog rata, a za čitavo vrijeme trajanja frankističkog režima sam spomen njegova imena u Španjoskoj bio je zabranjen, a tako injegove knjige. Lorca je zbog toga postao snažan simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije. No, zločinci su ubili pjesnika, ali njegove knjige nisu mogli ubiti, zapisao je Nikola Miličević.

„Ja sam integralni Španjolac i bilo bi nemoguće živjeti izvan mojih geografskih međa; ali ja mrzim svakoga tko je Španjolac samo zato da bude Španjolac i ništa više. Brat sam svim ljudima i odvratan mi je čovjek koji se žrtvuje za apstraktnu nacionalističku ideju zbog same činjenice što ljubi svoju domovinu i s povojem na očima. Dobar Kinez bliži mi je od lošeg Španjolca. Pjevam Španjolsku i osjećam je do svoje srži, ali prije toga ja sam građanin svijeta i brat svih ljudi. Zbog toga ne vjerujem u političke granice“ nakon ovih Lorcinih riječi jasno je zašto je fašistima bilo toliko važno da ubiju pjesnika i njegovo djelo.

A o svom odnosu prema kazalištu Lorca je napisao: „Kazalište je oduvijek bilo moj poziv. Teatru sam posvetio mnoge trenutke svoga života. Imam svoj stav o teatru i taj stav je prilično osoban i tvrdoglav. Teatar je poezija koja izlazi iz knjige i postaje ljudska, i tada govori i viče, plače i očajava. Kazalištu je potrebno da lica na pozornici budu odjevena u poeziju, a istodobno da im se vide kosti i krv. Treba da ta lica budu tako ljudska, tako užasno tragična i vezana za život i za sadašnjost i to takvom snagom, da pokažu svoju izdaju , da se cijeni njihova patnja i da im na usta izađe sva britkost njegovih riječi, punih ljubavi i djela.“