Marijan Kostrenčić: Hrvatska ili život u ‘kašeti brokava’

Naši političari i njihovi lakeji ili sluge, najniže su vrste ljudi koji su oteli ono najbolje od onoga što imamo, od tradicija Hrvatske, Dalmacije i svih drugih prekrasnih i prebogatih dijelova naše domovine.

Splitski HNK pokazao je još jednom svoje svjetsko lice, predstavu dostojnu ‘Carskog grada’ u režiji Nenni Delmestre, a prema fantastičnom tekstu Elvisa Bošnjaka.

Taj već uigrani splitski dramski par prekrasno se, ponosno-snažno i istovremeno nježno, nadovezao na najbolje tradicije Tijardovića, Smoje, Popadića u slavljenju života i smijeha, ljubavi prema majci i rodnoj grudi jednoga Kaštelana, nostalgiji jednog Arsena.

Rodoljub kojega je majstorski oživio splitski prvak Trpimir Jurkić uvjerljiv je i u bolu, u sili, u smijehu, u slobodarskim idejama, svojevrsni je pučki tribun, ali i tragični lik tradicionalnog Dalmate, koji kao da kaže parce mihi, Domine, quia, Dalmata sum.

Delmestre i odlična glumačka ekipa (sa tradicionalno životnom Nives Ivanković, svježim Perom Eranovićem i Sarom Ivelić i uvijek dragim Filipom Radošom, nabili su Kašetu Brokava emocijama kojih se ne sramimo i publika se odjednom nađe u tome kompliciranom svijetu odnosa u Splitu I Dalmaciji.

Mediteran, sunce, more, maslina, glavna su obilježja Mediterana kojeg je Dalmacija najreprezentativnijih dio, a čije očuvanje, osvježenje i natalitet čuvaju doseljavanjem divlji, nepredvidivi, inventivni Vlaji.

Povremeni sam stanovnik Splita (‘Splićanin iz uvjerenja’) i kao što je moj dragi Zagreb svojevrsni melting point Hrvatske, tako je Split najbliža točka sa cijelim svijetom.

Jurkićevo/Rodoljubovo divljenje i ljubav prema svojem gradu (zapravo to Trpimir i Rodoljub u duetu izražavaju ljubav prema Splitu, kao i svi likovi Splitskog Akvarela skorom stotinu godina ranije.

Možda je ovo najsplitskija predstava našeg doba, s paralelnim obračunom sa realnošću u čemu je Delmestre uvijek bila bolno vješta.

Mi živimo u kašeti brokava, ljudi koji vode ovu zemlju, puno su gori likovi od Rodobljubovih nasljednika i sigurno neće dovesti do pomirbe I happy enda koji Bošnjak tako lijepo predviđa.

Mi, građani Republike Hrvatske nismo te sreće. Naši političari i njihovi lakeji ili sluge, najniže su vrste ljudi koji su oteli ono najbolje od onoga što imamo, od tradicija Hrvatske, Dalmacije i svih drugih prekrasnih i prebogatih dijelova naše domovine. Oni bi povlačili granice među ljudima, dijelilli duše, ne zanima ih zajedništvo, čak i krasti ne znaju zajedno, nego svaki krade iz svoje rupe, kao neke prljave, zle pantagane.

Gledajući ovu odličnu predstavu, pomislih naivno, pa tu bi predstavu trebalo organizirati za političare i one koji se među njih uguravaju radi vlastitog probitka vjerojatno, ali ega sigurno.

Dobra ideja, ali potpuno nerealna.

Ti ljudi koji nas zastupaju i upravljaju sa sudbinama svih nas, ali nažalost i naše djece, ne bi predstavu razumjeli.

Oni nemaju više srce za ovaj prekrasan tekst dostojan Shakespearea i njegovih likova.

Njima bi trebali prevoditelji za razumijevanje likova, a posebno motiva, jer oni osim grabeži vlasti i ispunjavanjem vlasitog ega drugo ne razumiju u svom ništavilu bezidejnosti i odsustva morala.

Odustavši od edukativne uloge ove predstave (za političare bi to bilo svojevrsno margaritas ante porcos, neka mi svinje oproste!), mogu samo preporučiti gledanje ove zabavne predstave, ali i teksta duboke misli zahvaljujući Bošnjaku.

(kolumna Marijana Kostrenčića na portalu Politikaplus.com)