Svim ljubiteljima kazališne umjetnosti želimo sretan Međunarodni dan kazališta!

Međunarodni dan kazališta slavi se već 50 godina na današnji dan u kazalištima širom svijeta. I u našem će kazalištu večeras, prije početka izvedbe operete Šišmiš, glumica Tajana Jovanović pročitati poruke velikana glumačke umjetnosti Johna Malkovicha i Pere Kvrgića.

Datum 27. ožujka odabran je na 9. svjetskom kongresu Međunarodnog kazališnog instituta (ITI), održanom 1961. a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu. Popis autora poruka za Svjetski dan kazališta jedan je od najimpresivnijih popisa poznatih imena iz svijeta kazališta. Dovoljno ih je spomenuti tek nekoliko: Jean Cocteau, Arthur Miller, Peter Brook, Eugene Ionesco, Laurence Olivier, Richard Burton, Ellen Stewart, Edward Albee, Vaclav Havel i dr.

Svjetski dan kazališta kazališnim je ljudima prilika da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno je to i prilika za podsjeća¬nje na kazališne doprinose u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu.

Na taj dan u kazalištima se prije predstava čitaju poruke, a u nekim je kazalištima ulaz na predstave besplatan. Ove godine u teatrima širom svijeta čitat će se poruka Johna Malkovicha, a u hrvatskim još i poruka velikana našeg glumišta Pere Kvrgića. Na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split poruku će, prije današnje izvedbe operete Šišmiš, pročitati glumica Tajana Jovanović.

Međunarodna poruka za Svjetski dan kazališta 2012.

Autor: John Malkovich

Počašćen sam što me je Međunarodni kazališni institut ITI pri UNESCO-u zamolio da se obratim porukom prigodom obilježavanja 50. obljetnice Svjetskog dana kazališta. Svoje kratke opaske upućujem svim svojim kolegama i drugovima koji rade u kazalištu. Neka vaš rad bude snažan i originalan. Neka bude dubokouman, dirljiv, kontemplativan i jedinstven. Neka nam pomogne da razmislimo o tome što znači biti čovjek i neka ta misao bude blagoslovljena srcem, iskrenošću, otvorenošću i milosrđem. Neka vam bude dano da prevladate zlu kob, cenzuru, siromaštvo i nihilizam s kojima će se sigurno mnogi od vas morati suočiti. Budite blagoslovljeni talentom i neumoljivošću da nas poučite o kucanju ljudskog srca u svoj njegovoj složenosti, ali i skromnošću i znatiželjom zbog odabira životnog poziva. I neka najbolji među vama – jer to će poći za rukom samo najboljima od vas, a čak i njima tek u rijetkim i kratkim trenucima – uspiju oblikovati najosnovnije pitanje: ‘Kako živimo?’. Bog s vama.

(S engleskog prevela: Jasenka Zajec)

Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta 2012.

Autor: Pero Kvrgić

27. ožujka – sva kazališta svijeta slave taj dan kao dan svjetskog kazališta, pridajući time kazalištu svjetsko značenje. U odnosu na elektroničku revoluciju, na ekstazu komunikacije i opscenost informacije, na poplavu medija koja se danas dogodila, kazalište se čini gotovo zastarjelom umjetnošću.

Istina, ono nije više centar političkih događanja kao u antičko vrijeme. Iako neka kazališta nose naziv ‘nacionalno’, kao stav manjine, ona ne može više djelovati na jačanju ‘kulturno – nacionalnog’ identiteta kao u vrijeme oslobađanja od njemačkog teatra i borbe za hrvatski jezik. Ni masovno prosvjećivanje ne može se mjeriti sa aktualnim medijima, televizijom, magazinima, novinama.

Tako je Matoš prije stotinu godina pisao o ‘Sumraku kazališta’……..’Jer tko nam jamči ….da jednoga dana i pozornica neće postati suvišna. Jer modernom senzibilitetu, modernoj duši koja nema više naivnosti Shakespearovih gledalaca (što nekada bijaše tragično, nama je komično i obratno), kazalište postaje danas nezanimljivo.’

Usprkos katastrofičnim, apokaliptičkim predviđanjima i njegove propasti, kazalište kao najstarija i najprolaznija umjetnost obnavlja se sa svakom novom predstavom. Ono je i danas jedinstveni fenomen, jer uspostavlja direktni kontakt s publikom bez ikakvog posrednika, jer se njegov susret s publikom događa u istoj dvorani, udišući isti zrak; u isto vrijeme gledalac doživljava igru glumca susrećući samoga sebe gledajući njegove likove na sceni, susreće se sa svojim snovima, bolima, patnjama, smiješnom i žalosnom stranom svoje egzistencije. Zbog toga kazalište živi i danas kao jedinstveni i nezamjenjivi fenomen.